kladistika (prema grč. ϰλάδος: mladica, izdanak, grančica), metoda sistematike kojom se, na temelju zajedničkih, tzv. odvedenih sličnosti u osobinama dviju ili više svojti (sinapomorfija), nastoje ustanoviti evolucijski odnosi među organizmima, kako bi se rekonstruirale njihove filogenetske veze. Utemeljio ju je, pod nazivom filogenetska sistematika, Willi Hennig sredinom XX. st.; iako se ponekad filogenija i kladistika rabe kao istoznačni pojmovi, ispravnije je kladistiku smatrati sustavnim pristupom zasnovanim na filogeniji (→ filogeneza).
Kladistika se bavi identifikacijom i analizom kladova (osnovnih jedinica), tj. skupina organizama koji dijele osobine zajedničkoga pretka. Odvedene osobine, koje predstavljaju promjenu predačkoga (ancestralnoga) u odvedeno, naprednije stanje nazivaju se apomorfije. Organizmi koji dijele mnoge naslijeđene homologne osobine grupiraju se u hijerarhijske jedinice, identificira se evolucijski kontekst svake osobine, a u obzir se uzimaju samo one koje su jedinstvene za određenu skupinu organizama. U kladistici se rabe kladogrami, grafički prikazi (stablasti dijagrami) koji predstavljaju hijerarhijske odnose među svojtama na temelju prepoznatih sinapomorfija, sažimaju setove odnosa sestrinskih skupina, te prikazuju evolucijske veze među organizmima u obliku grana koje se odvajaju od zajedničkih čvorova. Svaki čvor predstavlja zajedničkoga pretka, a svaka grana evolucijski put specifične linije organizama. U kladogramu se sestrinske skupine nalaze na istoj udaljenosti od roditeljske vrste, a onaj sestrinski takson koji je zadržao više pleziomorfnih (primitivnih) obilježja uvijek je orijentiran lijevo od roditeljskoga. Duljine grana nisu razmjerne broju evolucijskih promjena i nemaju filogenetsko značenje. Za razliku od kladograma, filogrami su filogenetska stabla u kojima je duljina grana proporcionalna broju evolucijskih promjena i vremenu divergencije filogenetskih linija – jednom kladogramu može odgovarati više evolucijskih stabala.
Za razliku od tradicionalnih metoda klasifikacije, koje su se često oslanjale na morfološke karakteristike i ekološke funkcije, kladistika rabi isključivo filogenetske informacije, tj. podatke o evolucijskoj povijesti organizama. To uključuje analizu genetičkih, molekularnih (molekularna filogenetika) i morfoloških podataka kako bi se rekonstruirale filogenetske veze. Jedna je od ključnih metoda u kladistici metoda najveće štedljivosti tj. parsimonije (od latinskoga lex parsimoniae), koju su 1963. osmislili genetičari Anthony Edwards i Luca Cavalli-Sforza, a temelji se na principu Occamove britve. Tom se metodom prednost daje najjednostavnijem objašnjenju evolucijskih odnosa s najmanjim brojem evolucijskih promjena, čime se nastoji minimizirati broj konvergentnih evolucijskih događaja i homoplazija (karakteristika koje su se razvile neovisno u različitim evolucijskim linijama). Kladistika je postala standardnom metodom u biološkim znanostima, te se široko koristi u istraživanjima biološke raznolikosti, konzervacijskoj i evolucijskoj biologiji.
